3. korizmena nedjelja
U ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«
Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42
Dvojica dječaka igrala su se skrivača. Skrivali bi se naizmjence – jedan bi se sakrio, a drugi bi ga tražio. Nakon nekoliko takvih izmjena, jedan se dječak dobro sakrio i čekao je da ga njegov suigrač pronađe. Ali, nakon što je duže čekao u svom skrovištu, izašao je i shvatio da ga njegov prijatelj uopće nije tražio. Uplakan, otrčao je svom djedu, starom rabinu. Kad mu je ispričao što se dogodilo, stari je rabin zaplakao s dječakom. Dječak ga zbunjeno pogleda i upita: „Zašto ti plačeš? Pa ti se nisi sakrio sa mnom.“ Djed mu odgovori: „Tako govori i Bog: 'Skriven sam, ali me nitko ne traži'.“
Kko je lijepo znati da na zdencima naše svakodnevnice sjedi Isus. Odmara i čeka na nas. Za ne povjerovati je da baš mene čeka: ovakvoga slaboga, nespremnoga za susret, zaigranoga, zaslijepljenoga raznoraznim zemaljskim brigama… Da, ali istina je da nas čeka. Istina je da nas čeka da nam kaže kako nas naš Nebeski Otac nudi svoju ljubav. No, u užurbanosti današnjeg vremena, zaokupljeni vlastitim obvezama i brigama mi prečesto ne primjećujemo Njegovu prisutnost, tu na zdencima našega života, gdje svakodnevno dolazimo i tražimo 'vode' da okrijepimo svoj život. Ma kakvi god to zdenci bili On sjedi kod njih. Njemu je važno da zna da mi tu navraćamo.
»I učenici su se čudili što je sa ženom govorio«
A kako se i ne bi čudili jednostavni galilejski ribari da njihov Učitelj sa ženom govori.
Žene nisu nigdje javno govorile. Nikad nisu prisustvovale književničkim ili farizejskim vijećanjima. Nitko nije s njima diskutirao o teološkim ili filozofskim pitanjima. Nikad se nisu upuštale u tumačenja kojega zakona ili molitve. A evo, Učitelj se danas zaustavio u samaritanskom gradu Siharu, kod izvora Jakovljeva, i sav umoran od puta zatražio vode u žene Samaritanke koja je došla na izvor:»Daj mi piti!«
Žena se jako začudila i glasno je izrazila svoje čuđenje: »Kako ti Židov tražiš od mene,
žene Samaritanke, da piješ?« (Iv 4,9). Njezino je čuđenje bilo dvostruko. Židovi ništa
ne traže od Samaritanaca, a ni muževi od žena. A On joj odgovori: »Da ti znaš dar Božji
i tko je tko ti govori daj mi piti, ti bi zamolila u njega, i dao bi ti vode žive«
Vode žive! Kakva je to voda - razmišljala je žena. Sigurno voda koja nikad ne presahne i ne presuši. Ima li takve vode? Ima li je u toga Izraelca? To je nemoguće - zaključi žena - iako bi bilo dobro da takva voda postoji. Ne bi se trebalo više mučiti. Ići tako teškim putovima, tražiti vodu i nositi velike posude na ramenu ili glavi. Otkuda tom Izraelcu takva voda?
Isus je vidio što žena misli, pa joj reče: »Svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti, a koji pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka. Nego voda što ću mu ja dati bit će u njemu izvor vode što struji u život vječni«. Previše je ovo bilo za sirotu ženu, koja je sva ogrezla u naravno, u zemaljsko. Ali mora daje u sebi bila vrijedna duša, velika duša, ali zatvorenih očiju. Slijepa. Koliko takvih duša ima! Kolike umiru u tami i mraku, a za veliko su rođene. No Spasitelj je htio da ženu Samaritanku probudi, da joj otvori oči, da ona progleda. Da spozna svjetlo i istinu.
I zato će povjerljivo Isusu: »Gospodine! Daj mi te vode, da ne ožednim i da ne dolazim ovamo grabiti«
 |
Župni vjeronauk u četvrtak u 15 sati prvopričesnici, a 15,30 krizmanici |
 |
|
 |
 |
 |
|