1. korizmena nedjelja
O ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i
četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da
ovo kamenje postane kruhom.“ A on odgovori: „Pisano je: 'Ne živi čovjek samo o kruhu,
nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.'“ Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga
na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: 'Anđelima će svojim
zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.'“ Isus mu
kaza: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Đavao ga onda povede na
goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: „Sve ću ti to
dati ako mi se ničice pokloniš.“ Tada mu reče Isus: „Odlazi, Sotono! Ta pisano je: 'Gospodinu
Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!'“ Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i
služili mu.
Mt 4, 1-11
Ne uvedi me u napast, predobro taj put ja znam. Ne uvedi me u napast, pronaći ga mogu sasvim sam.“
Lari White „Lead Me Not
Mnogi su danas dovedeni u različite napasti, pa ipak danas među ljudima ne vlada suglasje po pitanju „Tko nas to napastuje?“, odnosno „Tko je napasnik?“.
Sveto pismo spominje izrijekom đavla. Sotonu.
Ne pada mi na pamet upuštati se u analizu značenja, odnosno različitosti, među nazivima, bili oni na hebrejskom ili na grčkom jeziku, jer to i jest želja „lašca i oca laži“ (Ivan 8, 44).
Sotona želi da se mi zabavimo formom, a ne sadržajem. Meni se čini, dapače uvjeren sam, kako je danas postalo nepopularno govoriti o sotoni. Trenutačni filmski hit u svijetu je film „Son of God“ („Sin Božji“) koji obara rekorde gledanosti. Film je adaptacija mega-popularne TV serije „Biblija“ i u njemu su prikazani Isus, njegova majka Marija, Isusovi učenici i njegovi neprijatelji. Ali onog koga nema je (pogodili ste) – sotona!
Dio pjesme, na vrhu lsitća, koju izvodi popularna američka country pjevačica Lari White, dio krivice za „uvođenje u napast“ pripisuje svakome od nas osobno. Često nama ne treba nitko, pa ni sotona, za „ući u napast“. Znamo mi to jako dobro i sami. Ali netko nas je tome naučio. Nije to nešto što stoji sa strane, pokraj puta. Ne, to je ucijepljeno u našim srcima još od kada su Adam i Eva odlučili prihvatiti sotoninu ponudu i ignorirati Božju zapovijed. Od tog trenutka mi neprestano „ulazimo u napast“. I to ne u jednu, nego u jednu za drugom.
I kažemo: „A, nije to ništa. Ma koji đavao? Kakva sotona? Nema toga.
To su priče za malu djecu.“
Jesmo li izgubili pamet ili smo već postali podanici „oca laži“?
Ja sam duboko uvjeren da sotona i te kako postoji, ali da niti malo ne sliči svim onim stereotipima koje nosimo u sebi još iz ranog djetinjstva. Najiskrenije vjerujem da je đavao među nama. Da nas napastuje. Da je on taj napasnik. Ali također vjerujem da je najveća napast u koju nas je uveo, i kojoj smo definitivno podlegli, ta što nas je uvjerio da on-ne postoji
Isusove kušnje
»Blago čovjeku koji trpi kušnju,« govori apostol Jakov, »prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.«
Korizmeno vrijeme podsjeća nas na Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji. To je bila priprava za njegovo javno djelovanje, koje dosiže vrhunac na križu i u slavi uskrsnuća.
Isus nam je svojim primjerom htio pokazati da se nitko ne smije smatrati pošteđenim od bilo kakve kušnje.
Gospodin nam, kao što nas podsjeća današnje evanđelje, pokazuje svojim ponašanjem kako se pobjeđuju napasti i izvlači korist iz njih. On »dopušta kušnju i providonosno se služi njome da te očisti, učini svetim, bolje odvoji od zemaljskih stvari, odvede tamo kamo on želi, da te učini sretnim (u životu koji možda ne će biti ugodan); udijeli ti zrelost, razumijevanje i djelotvornost u tvojem apostolskom radu s dušama i… nadasve da te učini poniznim, vrlo poniznim«.
Uspori, izađi u pustinju!
Korizma je najsnažnije vrijeme crkvene godine. Poziva ljude na promjenu života kroz stalni rad na sebi. Kao da vapi: „Uspori! Dosta toga! Zar ne vidiš da ti smeta neuredan život u kojem je Bog negdje po strani? Danas kreni novim putem!“ Nekako nam je dobro u tom čudnom užurbanom životu. Čini se kao da smo se već naviknuli na neurednost i kao da nam je svejedno što će biti. Ne bismo željeli nešto pretjerano mijenjati. Ali opet, u dubinama duše ne osjećamo radost i sreću. Kao da nas nešto stalno muči. Prema tome, poziv izlaska u pustinju zajedno s Isusom čini se spasonosnim.
Vrijeme je da prepoznamo Božje kraljevstvo te prihvatimo poziv na obraćenje. Post i molitva oplemenjuju vjeru, stoga će biti lakše povjerovati Krist pobjedniku. Usporimo životni ritam jer dosta je zla u svijetu, tvrdoće srca, nepraštanja i mržnje. Obraćenje jamči siguran ulazak u Božje kraljevstvo. Hoće li ti u tome pomoći iskustvo pustinje? Sve ovisi o tebi. Možeš li se odvažiti na pustinju, bar nakratko, nekoliko minuta dnevno? Možeš li ostaviti svoje poslove, brige, zabave, ugodnosti? Isus sam čeka na te. Želiš li ga?
Rijeka i pustinja
Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. «To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo», očajavala je. Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. «Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti», predloži vjetar...
Rijeka se još više uplaši. «Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.» Vjetar joj odgovori: «Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću perenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.» No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.
Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: «Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.»
Korizma-vrijeme kada
treba napraviti zaokret života
Bile jednom dvije žabe koje su upale u posudu sa vrhnjem. Odmah su shvatile da tonu.
U početku su lamatale nogama u vrhnju kako bi se domogle ruba posude.
Ali uzalud, samo su pačakale i tonule u smjesi gustoj poput živog blata. Bilo im je sve teže.
Jedna reče “Ne mogu više, u ovom je nemoguće plivati.
Pošto ću umrijeti, ne vidim razloga da produljujem svoju agoniju i patnju”.
Ubrzo potone, doslovno ju je progutala bijela gusta tekućina.
Druga žaba, upornija rekla je samoj sebi “Umirem , ali radije ću se boriti do posljednjeg daha.
Ne želim umrijeti, a sigurno ne prije nego dam najbolje od sebe i učinim sve što mogu!”.
Nastavila je lupati nogama satima i prčakati se tako ne pomaknuvši se ni centimetra”
Iznenada od toliko lupanja batacima, vrhnje se pretvori u maslac!
Žaba skoči i dočepa se ruba posude. Te ode kući sretno krekećući.
Sigurno se pitate kakve veze ima ova priča sa Pepelnicom i Korizmom koja je započela u srijedu i trajat će narednih 40 dana?!
Pa u Korizmi smo pozvani svi da nešto posebno napravimo za sebe, da zaoremo novu brazdu u svoje dane i godine pred nama. Nad svima nama, a posebno na Pepelnicu lebde Isusove riječi »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Ako se trudite biti revni vjernik kao ja onda ste otišli na misu i čuli, ali nadam se doista čuli Svećenika kod posipanja blagoslovljenim pepelom kako vam govori »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti« i »Obrati se i vjeruj radosnoj vijesti«.
To daje novu nadu da možemo postati drugačiji, zdraviji, bolji, plemenitiji, ispraviti ono što nas muči, dati priliku i zajedno pokušati naći rješenje i ono najvažnije mir u srcu. Korizma je vrijeme kad možemo ozdraviti, disciplinirati se i fokusirati na ono što nam može pomoći da iscijelimo i svoje tijelo i dušu. Neki si ljudi zadaju posebnu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život uvedu neku dobru naviku. Nije to lako i tko god misli da je nije nikada pokušao sigurna sam.
Možda korizma i je vrijeme je velikih obećanja i nada. Vrijeme kada treba napraviti zaokret života. Prvo priznati si pa odreći se grijeha, a onda smoći snage i oprostiti onima koji su nas povrijedili. A to je ujedno i najteže.
Ipak najvažnije je kao u priči koju sam vam na početku ovog teksta ispričala ne odustati, truditi se i kad su svi omjeri protiv nas, imati vjere i kad se sve čini nemoguće. To je pravi smisao Korizme, to je najvažnije.
Ustrajati i imati vjere , svaki dan iznova!
Na kraju doći će proljeće, a s njim i Uskrs, neka bude proljeće onog najdragocijenijeg što imamo, duše i srca.
Neka ljubav iskrena i čista ponovno uskrsne u mojem i vašim srcima.
Jedno je sigurno, Bog nikada nije odustao od nas ljudi.
Pepelnica je prošla i započela korizma. Gospodine ako me ne nađeš kao pobjednika, nađi me kao borca!
 |
DRAGA DJECO!
U
UZMITE DANAS KUTIJCE – DJECA ZA DJECU
Djelatnici župnog karitasa predložiše da danas sabiremo milostinju i da je dademo u fond ili poplavljenim obiteljima – Sisačka biskupija. Hvala vam na daru. Izbor novog Župnog pastoralnog vijeća |
 |
|
 |
 Roza Picek r.1914. iz Hrženice Vinogradska 5. Sa svojih 100 god. života dočekala skoro treći svjetski rat, a pomirenu s Bogom i ljudima, ispratili smo je na vječni život. Umirali su za njezina rođenja,umire se i za vrijeme njezine smrti. Mir joj vječni |
 |
|