14. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme reče Isus:
»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Mt 11, 25-30
Slavim Te, Oče, što si to sakrio mudrima i razumnima, a otkrio malenima ...
Tko su ti mudri i razumni, a tko su maleni? Mudri i razumni su u prvom redu oni koji su uvjereni da ne trebaju nikoga, koji bi im imao nešto reći, jer oni već sve znaju. Što ne znaju, toga nema. I što da Isus takvima kaže? Ovamo spadaju i oni koji tvrde, da je glas savjesti, ničiji glas. isto tako nema nikoga koji bi sada ili nakon smrti sudio čovjekova djela. Dobro je, što koristi i loše, što šteti. S tom mjerom mjere i istinu i laž. Nadalje, mudri i razumni su oni, koji uvjeravaju sebe i druge, da je sva vrijednost života u tome, što čovjek pojede, popije, te koliko se još naužije drugih užitaka.
Ovima pribrojimo još i one, za koje mudrost i razumnost leži u novcu. S njime kupuju, ne samo hranu i odjeću, već i zaposlenje i položaj, tužbu na sudu, pobjedu u takmičenju ili još nešto drugo, a iznad svega to čine pod vidom poštenja. Pa kako da se Isus osjeća među tako mudrima i razumnima? Pa što bi mislili o njemu, da je bio uz njih? Posve drugačije osjećao se medu onima, koje je nazvao malenima. Među Nikodemima koji su Ga ispitivali o smislu sadašnjeg i vječnog života. Među Magdalenama, koje je grjeh survao na tlo, a one su se željele podignuti i započeti novi život. Medu Levijima, koji su se zaista bavili novcem, a ipak ih taj novac nije usrećio. Među Samaritancima, koji su imali srca za ranjenog stranca na putu, te su žrtvovali i vrjeme i novac, da mu pomognu. Među gluhima, slijepima, hromima, gubavima, grešnicima i među svim opterećenima. Među onima, koji su strpljivo i savjesno svakoga dana nosili jaram obiteljskih, službenih i drugih dužnosti. Među onima, koji su radije podnosili nepravdu, nego da su je sami činili, koji su radije služili, nego gospodarili, koji su radije sami bili poniženi, nego da druge ponižavaju. Volio je biti među onima, koji su usred pokvarenosti i izrugivanja sačuvali čisto srce . . .
Istina boli, a laž vrijeđa, veli jedna vrlo mudra poslovica. Istina je koji puta veoma bolna. Međutim, kada bi nam netko tu istinu iz nekog lažnog osjećaja samilosti sakrio, zapravo bi nas ponizio i ostavio nas u neznanju kako se iz nevolje izvući. Živimo u vremenu promidžbe i promidžbenih poruka. Velike svjetske tvrtke, pripovijeda se, troše i do pedeset posto svoje zarade na promidžbu svojih proizvoda. I onda se čudimo da je zašećerena voda toliko skupa. Slično političke stranke cijeloga svijeta. Uvjeravaju nas u iskrenost i dobronamjernost svojih programa i svoga djelovanja, samo da ih izaberemo. I onda nam bude onako kako jest. Svi koji nešto reklamiraju, naravno, govore isključivo o dobrim stranama onoga što nude. Malo je onih koji ljudima obećavaju “znoj i suze”.
Isus je drugačiji. On itekako dobro zna da istina boli, a da laž vrijeđa. On dobro zna da će nas istina osloboditi, pa makar i boljela. On dobro zna da čovjek može promijeniti i popraviti nešto tek nakon što dobro shvati i prihvati prilike u kojima živi. Zato Isus jasno i nedvosmisleno veli:
Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Što je to jaram? To je onaj, nazovimo ga, okvir od drveta koji se volovima stavlja na vrat. Za taj se jaram pričvrsti rudo ili užad pomoću kojih onda volovi vuku kola ili plug. Mirno, bez pogovora, volovi vuku i idu onamo kamo ih čovjek goni. Prilično otužna slika. Znači li to da onda čovjek od Boga uzme na svoja pleća svoj život, životne prilike i nedaće kakve jesu te mirno i bespogovorno vuče i nosi. Zar bi to bio ideal? Je li to dostojno čovjeka? Nisu li se dizale revolucije upravo pod geslom da treba zbaciti jarmove, da treba svrgnuti tirane? Čovjeku je u naravi da odbacuje jaram. Kako to Isus govori da nam je nositi jaram, pa bio to i njegov jaram? Isus ne govori uprazno. On je sam išao putem koji nama ocrtava. Upravo je on u doslovnom smislu na svoja pleća uzeo jaram, to jest križ i nosio ga sve do mjesta svoga smaknuća. Još prije toga je u smrtnoj borbi rekao svome Ocu da ne želi vršiti vlastitu volju, nego Očevu. Ne pita, ne diskutira, nego s punim povjerenjem uzima iz Očeve ruke čašu boli i smrti, uzima teret i jaram križa, odlazi u strašnu muku i smrt. Tko je u tome trenutku to mogao razumjeti? Tko je tada u tome mogao vidjeti Božju volju? Tko li je u tome mogao prepoznati velebni Božji naum spasenja? Tko je toga strašnoga velikog petka, kad je tama pala po svoj zemlji, mogao nazrijeti zoru uskrsnuća? Pa ipak, Isus se do kraja ponizio preuzevši na sebe jaram križa, da bi ga onda Bog preuzvisio i postavio iznad svakog bića i iznad svega stvorenoga. Po svojoj posvemašnjoj poslušnosti Isus je u svome čovještvu, Isus kao Sin Božji postaje Svevladar, Kralj neba i zemlje.
 |
. |
 |
 |
 |
 |
|