12. nedjelja kroz godinu
Uvečer istoga dana kaže im: „Prijeđimo prijeko!“ Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni!“ I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“
Mk 4, 35-41
Isus je sa svojim učenicima u lađi i mirno spava nakon napornog dana. Na Galilejskom jezeru digla se oluja. Učenici su zahvaćeni strahom i nemirom, osjećaju smrtnu opasnost, a Učitelj mirno spava. Bude ga i očekuju od njega spas. On se budi i utišava oluju. Oluja će uvijek biti, ima ih u nama i oko nas svaki dan. Ali ti si Isuse i danas u lađici svoje Crkve, duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Unijet ćeš mir u naša srca.
NEDJELJNO EVANĐELJE i NAŠ ŽIVOT - Ljudski se život često uspoređuje s putovanjem na moru života. To more života nije nam uvijek podjednako sklono. Ima dana, čak i godina kroz koje lađa našega života mirno klizi ustaljenim pravcem. Nemamo naročitih teškoća ili problema. Ako i nadođu, s lakoćom ih rješavamo. No, to je samo jedna strana medalje. Druga nam govori kako nitko u svom životu nije pošteđen od većih ili manjih bura i oluja, koje i te kako potresaju i ugrožavaju našu životnu lađu. Na te i takve oluje života aludiraju i događaji iz današnjih čitanja.
U prvom čitanju čitamo kako se veliki Božji miljenik Job našao u teškoćama pa traži od svojih prijatelja, ali i Gospodina, odgovor na svoje patnje. Makar nejasno Job dobiva odgovor da je sve u Božjim rukama i da se ne treba previše brinuti. Job je to prihvatio i bio sretan. No, čuli smo u evanđelju da se Isusovi učenici nisu baš tako ponijeli. Poučavao je sve koji su ga htjeli slušati, a znalo ga je slušati po nekoliko tisuća ljudi. Imao je i svoje učenike. Njih je poučavao na poseban način, jer ih je želio izobraziti i osposobiti da budu tumači njegove nauke, koji će raznositi njegove ideje. Mnogo su puta Dvanaestorica slušali Isusa kad je govorio narodu i kada je posebno njima govorio.
Dođe dan kad je Isus htio vidjeti koliko su apostoli shvatili ono što im je govorio. Došao je dan polaganja. Nije to bio ispit kakvog smo mi navikli polagati; malo nešto naučiti i pet minuta se pred učiteljem crveniti. Ne! Isus upotrebljava neobičnu i sasvim drugu metodu. Dan miran i tih. Nalazio se s apostolima na obali Genezaretskog jezera. Uđe s njima u lađu i reče da veslaju na drugu obalu jezera. Isus legne na dno lađe, nasloni se i zaspe. Najednom nastane oluja, navale valovi. Našavši se nenadano u oluji, učenici se boje, u strahu su za vlastiti život, a njemu kao da je svejedno, on mirno spava. "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" - pita ih Isus. Učenici se boje, uhvatio ih je užasan strah - zato što nisu imali vjere. Očito je da vjera i strah ne idu zajedno, da jedno drugo isključuju. Ima takvih trenutaka u životu u kojima se čini da je sve izgubljeno. Pogledaju na Isusa koji još spava. Pade odluka: treba ga zvati, buditi! Tako učine i povikaše: "Gospodine, spasi, pogibosmo". Isus im veli: "Što ste plašljivi, malovjerni?" Kao da im kaže: svi ste sada pali na ispitu.
U tom času oluje i nevolje trebalo je pokazati koliko vjeruju u Isusovo božanstvo, trebalo je položiti ispit o svojoj vjeri. Čuli smo kako pali na tom ispitu. U strahu i panici zaboraviše da je Bog među njima. Zato ih je Isus ukorio: "Malovjerni zašto ste se tako prepali?"
Bojažljivi smo mi ljudi, baš kao što su bili Isusovi apostoli i učenici, samo što neki umiju sakriti svoj strah. I nama isto Isus nebrojeno puta postaviti pitanje: "Zašto smo bojažljivi?" osobito u situacijama kada nas pogodi katastrofa, kad nas pohodi neka bolest, kada se sretnemo s križem, kada nas izdaju najbliži i najodaniji, kada se nađemo na križanju i zdvajamo ne znajući na koju je stranu bolje. Tada najradije sklapamo ruke i okrećemo se prema nebu, vjerujući da će nam se smilovati. I hoće; ta Bog nas želi sretne i zadovoljne. Nećemo ostati gladni zbog manjeg uroda, neće nam Gospodin dati teži križ no što ga moja i tvoja ramena mogu ponijeti, a isto će nam tako rasvijetliti pamet i dati dovoljno svijetla da mognemo izabrati pravu stranu.
Crkva kao Isusova lađa i dalje plovi na uzburkanom moru povijesti. Od samog početka morala je isploviti na pučinu. Ona u vremenu ne poznaje mirne luke, plovi kroz stoljeća i toliko je puta bila u opasnosti. Navaljivali su na nju vjetrovi progona u kojima je žrtvovala vojsku mučenika, vjetrovi krivovjerja iz kojih je isplovila s čistom naukom o istinama vjere. A kako je s našom životnom lađom. Da li naša lađa plovi nemirnim morima svakodnevice bojeći se neće li možda jednom ipak popustiti i potonuti u mraku, ili vjerujemo da je Bog ipak s nama. Lako je u crkvi obilaziti oltare, ići od slike do slike, ali pokazati vjernost Isusu onda kad te breme počne žuljati, kad te suze zaliju, kada se srce napuni tuge. To su trenuci kad mi polažemo ispit vjernosti Isusu. Nažalost u takvim nevoljama zaboravljamo da je Isus među nama, da je gospodar života i smrti i da se bez njegova znanja i dopuštenja ništa ne događa.
BOŽJA SNAGA
Iz ljepote i veličine stvorenoga svijeta može se prepoznati i Božja veličina, njegova dobrota i njegova svemoć. Gospodin je Gospodar svega stvorenog. I kao što je unio red i ljepotu u čitav svemir, tako i u čovjeka može unijeti mir kad ga snađu životne oluje. No sve dok čovjek misli kako sve može sam, ne dopušta Bogu da mu pomaže. Ali kad se u čovjeku probudi vjera da ga Gospodin može spasiti, i kad mu se po toj vjeri utječe za pomoć, Gospodin mu prilazi, spašava ga, osnažuje i daje mu svoj mir.
Gdje prepoznaješ Božje tragove i njegovu prisutnost u svijetu?
Po čemu se vidi da se pouzdaješ u Gospodina?
Biti s Isusom u lađi, biti vjernik, biti u Crkvi – to zapravo znači biti u oluji mora svih sila zla protivnih Kraljevstvu Božjem, odnosno biti u trajnoj pogibli života bez straha i očajavanja. Iz tih oluja života vjernik izlazi isključivo povjerenjem u Boga i isključivo svojim susretanjem s Gospodinom Isusom koji posve na svoj način »smiruje oluju u tihi povjetarac«.
 |
. |
 |
 Arian Švec sin Nikole i Tamare iz Struge 32. |
 |
 Tomislav Švorc i Kristina Turković |
|