Duhovna zvanja



don Franjo Jagić - misnik 1934.-1945.



don Franjo JagićJedini svećenik rodom iz župe Sv.Đurđ je vlč. Franjo Jagić.
Rođen je 27.3.1910.g.,od oca Ivana i majke Jalže, rođene Vagjunec i to u selu Sesvetama. Kršten je 28.3.1910.g. u Svetom Đurđu. Pučku školu polazi u Sesvetama,a klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu,gdje je položio ispit zrelosti 23.lipnja 1930.g. Teologiju je studirao u Zagrebu i Ljubljani.

22.5.1934.g. za svećenika ga je zaredio dubrovački biskup mons.dr.Josip M.Carević.
Mladu misu služio je u rodnom selu Sesvetama.
Bio je upravitelj župe Topolo kod Stona 1934.-1937. u Trsteniku na moru 1937.-1939.g. U župi Međurić je bio kapelan do 1.9.1940.g. Tada je imenovan župnikom u Gornjoj Jelenskoj do 1943.
Nakon toga je subsidijar u Kutini do 1945,zatim odlazi sa hrvatskom vojskom iz Kutine prema Sloveniji,točnije,do Dravograda, gdje je tragično ubijen.

Župa ga spominje kao jedinog zaređenog svećenika do sada.

Don Franjo Jagić je među 34 žrtve koje su na neki način bile povezane s Dubrovačkom biskupijom ismrtno stradale od komunističkog režima.



vlč. Igor Radašić - misnik 2010.



Mladomisnik Igor Radašić je rođen 8. travnja 1983. godine. Živi u selu Komarnica.

Bilo je to još u 1. razredu osnovne škole kada je tadašnji župnik vlč. Pavao Markač za vrijeme vjeronauka upitao: «Želi li tko od vas postati svećenik», naravno da su gotovo svi dečki digli ruke pa tako i ja. Kasnije tog dana, ispričao sam tu zgodu obitelji i da želim biti služitelj Božji. Naravno da su to moje prepričavanje događaja tada prihvatili sa simpatijama. Godine su prolazile, a ja sam bio uporan u svojoj odluci koja je, s blagim, a ponekad i burnim odstupanjima, uvijek bila pozitivna. Došlo je i upisa u srednju školu. Kad sam doma rekao da stvarno želim ići u malo sjemenište, moram priznati da roditelji nisu bili baš previše oduševljeni odlukom, osim bake. No situacija je sada, kada polako idem kraju, puna odobravanja, kako obitelji tako i okoline. I tako sam najesen 1998. godine otišao u Zagreb na Šalatu. Nova sredina, nova škola, novi prijatelji; njih 47 u prvoj godini od kojih nas je sada samo 9 u velikom sjemeništu, 7 u Zagrebu i 2 u Đakovu, što potvrđuje onu staru –> mnogo je zvanih, a malo odabranih. Molite za sve nas da ustrajemo i dalje. Uglavnom da skratim priču, 2002. godine upisao sam Katolički bogoslovni fakultet, a sada sam u 4. godini, 8. semestar. Do kraja još godinu i pol.
No sada bih nešto više htio reći o pozivu i njegovim dobrim i, na prvi pogled, manje dobrim stranama. Možemo sa sigurnošću reći da svaki čovjek u određenom trenutku života osjeti želju da nešto postane, ostvari. Bog nas je već sve pozvao na život. Dakle naš život Božji je poziv, dar i zadatak. Osim toga u ljudskoj je naravi da osjećamo želju da nešto postanemo, postignemo, osjećamo poticaj da se bavimo onim što nam se sviđa, što želimo. A da bismo u životu radili i živjeli ono što želimo potrebno je uložiti mnogo truda da bismo to i ostvarili. Vjerujem da već shvaćate da nije uvijek lako otkriti pravo zvanje za sebe, a kad ga otkrijemo, nije lako doći do realizacije.

Božji poziv sa sobom nosi i jedan na prvi pogled neugodan osjećaj, a to je samoća. No bili mi oženjeni ili živjeli u neženstvu uvijek se osjećamo osamljeni, da nismo dovoljno ljubljeni, da nismo uopće ljubljeni. To je temeljna patnja i muka svakog čovjeka. Ljudi očajnički pokušavaju i žele ispuniti tu nutarnju prazninu, ali time se gubi svaki poticaj srca koji vodi prema pozornosti za svakog bližnjeg. Da bi čovjek umaknuo svojoj usamljenosti ne smije pokušati umaknuti svojoj ranjivosti, jer ljubiti znači biti ranjiv. Ljubav je puno više od toga. Često se kaže da sve ima svoje granice, no granica u ljubavi prema Bogu jest baš u tome, da nema granica. Svatko tko stavlja granice ljubavi, zapravo i ne zna što znači ljubiti. Ljubiti treba bez pridržaja, jer u ljubav se ulaže osoba, a osoba se ne može cijepati; ili se potpuno daje ili se potpuno zatvara. Kažemo li da ljubimo Boga, ne možemo za sebe pridržati dio sebe. Ako želimo da naša ljubav bude potpuna, treba biti potpuno i darivanje. Ako ljubiš bližnjega trebaš mu na raspolaganje staviti sve svoje sposobnosti, misliti na drugoga i njegove potrebe. Boga treba ljubiti bez granica, bez pridržaja i bez iznimaka, ljubiti kako Isus zahtjeva: svim srcem, svom pameću, svom dušom, svim silama, ljubiti tako da nas nitko i ništa ne može od te ljubavi odijeliti, niti tu ljubav umanjiti.

Bog u mnogim biblijskim tekstovima i ljudsku povijest poziva čovjeka na suradnju ili da mu «služi». Uzet ću za primjer tekst iz Markovog evanđelja 10, 17-22:
I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: «Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?» Isus mu reče:»Što me zoveš dobri? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!«
«Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.» On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.
Prema tradiciji mladić iz ovog Markovog teksta se vratio i postao apostol. No prvi odgovor bio je NE. Tako je i u našim životima. Prvo ljudski kažemo ne, a onda kada dopustimo Bogu da ispuni našu prazninu, kad mu kažemo «Dobro, evo vjerujem Ti», tada čovjekov NE postaje DA. Poziv je kad čovjek s pouzdanjem u Boga kreće, kad ne traži u sebi snagu i ne oslanja se samo na sebe, nego svijestan svoje praznine povjerava se i otvara Bogu. Bog je potreban čovjeku zbog čovjeka, čovjek je potreban Bogu opet zbog čovjeka. Sve što nam Bog nudi i na što nas poziva, čini to za dobro i sreću čovjeka. Čovjek je slobodan, može ne prihvatiti Božji poziv, odbiti ga, ali može i spremno se odazvati. Bog i nas svakodnevno poziva da pronađemo svoj način i stil života. Čovjek koji bira svoje zvanje u skladu s Božjom voljom, Bog daje obilat blagoslov, a Isus mu postaje životni suputnik što je, vjerujte mi, neizreciv osjećaj.
U kojem zvanju ti sebe konačno vidiš? Što ako jednog dana osjetiš Božji poziv da ga slijediš kao svećenik ili časna sestra? Što ćeš učiniti? Imaš li hrabrosti o tome razmišljati?
No ne zaboravite da je u svakom životnom pozivu važno da se čovjek što kvalitetnije ostvari.