A kako se i ne bi čudili jednostavni galilejski ribari da njihov Učitelj sa ženom govori. Žene nisu nigdje javno govorile. Nikad nisu prisustvovale književničkim ili farizejskim vijećanjima. Nitko nije s njima diskutirao o teološkim ili filozofskim pitanjima. Nikad se nisu upuštale u tumačenja kojega zakona ili molitve. A evo, Učitelj se danas zaustavio u samaritanskom gradu Siharu, kod izvora Jakovljeva, i sav umoran od puta zatražio vode u žene Samaritanke koja je došla na izvor.
»Daj mi piti!« (Iv 4,7). Začudila se i žena, začudila se jako, i glasno je izrazila svoje čuđenje.
»Kako ti Židov tražiš od mene, žene Samaritanke, da piješ?« (Iv 4,9). Njezino je čuđenje bilo dvostruko. Židovi ništa ne traže od Samaritanaca, a ni muževi od žena. A On joj odgovori: »Da ti znaš dar Božji i tko je tko ti govori daj mi piti, ti bi zamolila u njega, i dao bi ti vode žive« (Iv 4, I O). Vode žive! Kakva je to voda - razmišljala je žena. Sigurno voda koja nikad ne presahne i ne presuši. Ima li takve vode? Ima li je u toga Izraelca? To je nemoguće - zaključi žena - iako bi bilo dobro da takva voda postoji. Ne bi se trebalo više mučiti. Ići tako teškim putovima, tražiti vodu i nositi velike posude na ramenu ili glavi. Otkuda tom Izraelcu takva voda? Sigurno je sakrivena duboko u zemlji. Ili se nalazi u zdencu, dubokom zdencu? Njegovu zdencu? Zdencu što ga je On sagradio? Ta zar je taj stranac veći od oca Jakova koji sagradi zdenac u Siharu, iz kojega je pio on, njegovi sinovi i njegova stoka, pa ipak i taj zdenac mnogo puta presuši i nema u njemu vode žive.
Isus je vidio što žena misli, pa joj reče: »Svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti, a koji pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka. Nego voda što ću mu ja dati bit će u njemu izvor vode što struji u život vječni« (Iv 4, 13-14).
Previše je ovo bilo za sirotu ženu, koja je sva ogrezla u naravno, u zemaljsko. Ali mora daje u sebi bila vrijedna duša, velika duša, ali zatvorenih očiju. Slijepa. Koliko takvih duša ima! Kolike umiru u tami i mraku, a za veliko su rođene. No Spasitelj je htio da ženu Samaritanku probudi, da joj otvori oči, da ona progleda. Da spozna svjetlo i istinu. Ali žena ga još nije shvaćala. Njezine su misli bile još uvijek ukopane u zemaljsko. Ipak bi bilo divno posjedovati vodu od koje se ne žeđa i koja nikad ne presahne. I zato će ona povjerljivo Isusu: »Gospodine! Daj mi te vode, da ne ožednim i da ne dolazim ovamo grabiti« (Iv 4,15).
Daj mi je, da se ne mučim! Da ne osjetim više žeđ!
Križni put mladih Varaždinske biskupije 12.13.3.. 2005.
