Kočevski rog (slovenski Bleiburg) -Naš Vukovar - Ez 34,11; Mt 25,31-46.
Evanđelje današnje svetkovine namće mi neka pitanja koja su daleko od svetkovine. Koje li sličnosti između posljednjeg suda i Kočevskog ro-ga! Na posljednjem sudu mnoštvo osuđenih, u Kočevskom rogu mnoštvo osudenih a u Vukovaru pobijenih. Na posljednjem sudu bezdan pakleni, u Vukovaru - Ovčara i u Kočevskom rogu jame užasne. Posljednji sud i vječne muke, Kočevski rog i umiranje u jamama. Prizor posljednjeg suda strašniji je od prizora u Kočevskom rogu.
Ispočetka su me ta pitanja zastrašivala. Kasnije sam ih počeo pomalo sređivati. Postavio sam sebi pitanje: Što se to zapravo dogodilo u Kočev-skom rogu? Četverogodišnje neprijateljstvo koje se planski raspirivalo urodilo je u Kočevskom rogu neopisivim prizorom užasa.. U Kočevskom rogu dostiglo je svoj vrhunac. Pobjednici su bez pojedinačnih sudskih procesa izrekli smrtnu presudu te mnošto poraženih ubili i pobacali u kraške jame.Za razliku od Kočevskog roga i masovnog suđenja, na posljednjem sudu svatko će biti osobno suđen. Granicu izmedu pravednih i zlih utvrdit će Ljubav. Svatko će se naći na onoj strani za koju se sam odlučio. Sučeve riječi da moraju zli otići u vjećnu muku izražavaju nepremostivost između uspostavljenih strana. Vječna muka je neizlječiva rana srca koje je bilo stvoreno za druge, ali je postalo tvrdoglavo i mislilo je samo na sebe. Zašto? - Ostaje tajnom.
Živio neki čovjek za kojega se pričalo da nema srca. Mislio je jedino na sebe, vjerovao jedino sebi. I rukama i nogama gazio je ljudske i Božje zapovijedi. Sam je uživao blagodati ovoga svijeta, uživao je obilno, uživao besramno. Kad mu rekoše da živi grješnim životom, odvratio je da ga nije briga ni za Boga ni za đavla. - Umro je i ubrzo nakon toga probudio se na nekoj pustoj ravnici. Nigdje nikoga. Nakašlje se i pričeka. Ništa. Poviče na sav glas: Ima li igdje ikoga? Opet ništa. Obuze ga nemir. Ustao je i pogledao oko sebe. Na sve strane pružala se pustoš i praznina. Trčkarao je amo-tamo i vikao: Ima li koga? Javi se! Nikakvog odaziva, nikakve jeke. Užasan muk i smrtna tišina. Obuzeo ga strah. Stao je urlikati i zavijati: Ne želim biti ovdje! Ovo je užasno. Poludjet ću od osame i praznine. - Glas koji je u tančine bio jednak njegovu glasu upita ga: Želiš li u nebo, među anđele i svece? - Nipošto! Njihovo društvo ne bih mogao podnijeti. Radije ću u pakao. - Zar nisi u paklu? - Ako je to pakao, morao bi barem đavao biti u mojoj blizini. - Nisi li nekoć govorio da te za njega nije briga!?
Prema pučkoj legendi, Cecilija je bila kći rimskog patricija (III.st.) koji ju je odgajao kao kršćanku. Zaručena za plemića po imenu Valerijana, no nakon vjenčanja reče ona svome mužu da je položila zavjet djevičanstva, moleći ga da taj njezin zavjet poštuje. Valerijan pristade, uz uvjet da uzmogne vidjeti anđela za kojega ona kaže da nad njom bdije. Cecilija pošalje svoga muža k papi Urbanu koji se je s kršćanima krio u katakombama u Rimu. Ondje se i Valerijan obrati na kršćanstvo. Vraćajući se k Ceciliji, opazi anđela kako stoji do nje držeći dvije cvjetne krune. Anđeo položi krunu od ljiljana na glavu Ceciliji, a krunu od ruža na glavu Valerijanu. Uz pomoć anđelovu obrati se na kršćanstvo i Valerijanov brat Tiburcije, i braća počeše propovijedati Kristovo evanđelje. Doznavši zato rimski upravitelj, zapovijedi im da prestanu, no kad oni to ne htjedoše, dade ih pogubiti. Isprva Ceciliju poštedi, nadajući se zadobiti njezino veliko bogatstvo. Naredi joj da se žrtvuje bogovima. Kad ona to odbije, pokuša je udaviti. Čudom ostade ona nezlijeđena, pa upravitelj pošalje po krvnika da joj odrubi glavu. Krvnik triput pokuša ali joj svaki put samo izrani vrat. Cecilija na životu ostade još tri dana, i za to vrijeme razdijeli sve svoje imanje siromasima. Smatralo se da je Cecilija za svoga života bila tako bliska nebu te je mogla čuti anđeosko pjevanje. Govorilo se da ona može svirati na svakom glazbalu. Stoga ona izumi orgulje i posveti ih za bogoslužje. Zato se časti kao zaštitnica glazbe i glazbenika.
