Isus nam u današnjem Evanđelju preporuča, da uvijek molimo i da nam molitva ne dosadi. Mnogi vjernici, koji tu preporuku uzimaju ozbiljno, često puta su razočarani i pre-stanu moliti. Vele, da mole i mole uzalud, da ih Bog ne čuje i ne us1i:šava. Pitaju se, zašto treba na uslišanje čekati i čekati, kada je rečeno, da Bog neće zadržavati uslišanje, nego pohitati u pomoć.Možda bismo morali Isusovu misao shvatiti malo dub-lje. Noću i danju moliti znači potpuno i bez pridržavanja, a da ne izuzmemo nijedan trenutak, da prepustimo sve Bogu, neka On s nama raspolaže. Vjerovati, da je naš život, naše tijelo, naša duša, naše zdravlje i naša bolest, naša kuća i naš imetak, naši prijatelji i naši neprijatelji, uopće sve, što smo i što imamo, pa i naša povijest i naša domovina, naš narod i naša Crkva. . . da je sve to noću i danju u dobrim rukama, jer je u Božjim rukama.
Isus je suca zato prikazao tvrda srca, da je udovici dao mogućnost ustrajnosti. Kada bi sudac bio dobar, vjeran i pošten, Isus nam ne bi mogao ženu prikazati za uzor ustraj-ne molitve. Žena mora vjerovati i u toj vjeri ustrajati, iako izgleda, da je uzalud, jer je sudac za njezinu tjeskobu bez srca i gluh za njezine molbe. Pouka je, da moramo vjerovati u Boga i u toj vjeri ustrajati i onda, kada se čini, da se sve urotilo protiv nas i da je Bog čak i gluh. Bog, nije gluh. Ako nas ne usliša, ne znači da nas neće ili ne može uslišati, nego da hoće znati, koliko je u nama ustrajnosti i kakvo je naše povjerenje u Njega.
Izraz »brzo« znači, da Bog već sada vidi i vodi našu sud-binu, da sada misli na nas, da smo sada u Njegovoj ruci, da se već sada vrši Njegova volja i da već sada sve us-mjerava i okreće na naše dobro. Takva vjera nije laka. Zato na kraju pitanje, hoće li Sin Čovječji na zemlji naći vjeru, kada dođe. Budući da je uvijek tu, pita tebe i mene, imamo li već sada takvu vjeru.
Bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla: "Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju
učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje. On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak
i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore.
